bosanski-hrvatski-srpski english french deutsch
  Arhiva vijesti  Teme
Posjetilac

Navigacija
Jajce
petitrond.gif U riječi
petitrond.gif Jajčani
 Jajce na webu
 Spomenik
 Adresar
 Čuvajmo prirodu
Turist info
petitrond.gif Smještaj
petitrond.gif Restorani
petitrond.gif Ribolov
petitrond.gif Kajak i veslanje
petitrond.gif Rafting
 Transport
Grad i općina
petitrond.gif Preduzeća
 Servis info
 Stranica opcine
 Udruzenja
 Sport
Jajce novosti
 Jajce Portal
 Jajčani
 Jajce-Aktuelnosti
 Jajce-Analize
 Jajce-Interviews
 Jajce-Komentari
 Jajce Manifestacije
 Jajce-Reportaže
Portal
 Stari album
 Kviskoteka
 Kulinarstvo
 Gdje i kako
 Sadržaj
 Članovi
 Linkovi
 Downloadi
 Bodovi
 Top Lista
 Top 30 dana
 Team

Pretraga


Ko je online
ukupno članova: 3 719
danas registrovano: 1
juče registrovano: 0
članova online: 0
gosti online: 13


Registrirajte se ovdje. Kao registrovan korisnik imate pristup svim sadržajima.


Za djecu

Za djecu


Login

Nick:

Lozinka:


Slucajni vic

Posjeta

Jajce na webu

Općina Jajce 

Gradski duvački orkestar

SRD/SRU Zlatovčica

PD Ćusine

Pliva Tourism

Centri za lokalni razvoj


Pobjednička predstava na 29. kazališnim/pozorišnim igrama u Jajcu  
Poslao/la prolaz --> Ponedjeljak, 21. 06. 2010

Kultura i umjetnost

Grobnica za Borisa Davidoviča

 

(Pozorište Prijedor,10.6.2010.))


U tom svijetu drveće raste naopačke, svakodnevno ubijaju najbolje među ljudima, doveden je u pitanje prirodni red stvari… (Narativna struktura predstave u osnovi prati takav slijed događanja i ovom gledatelju to čini se kao zgodno rješenje; izbjegavši kronološku liniju pripovijedanja, redatelj je dramaturški osnažio sadržaj koji je sam po sebi drama… Predmet i postupak našli su se u sretnom zagrljaju.)

 

 


 


Od početka do kraja predstave gledatelj je suočen  sa jezivo mračnom scenografijom, koja izvire iz pravoslavnog misticizma (odjeća seljaka i babuški, svijeće, zvukovi…)  jednako kao i iz vlažnih zidova Lubjanke ili nekog psetarnika u Suzdalju…  Mrak je usud svijeta kojim caruju tajne službe, mučilišta i gubilišta… Onda Ohrana, danas NKVD …, svejedno, i stari i novi svijet imaju neku svoju pravdu koja se, kako god je nazvali, cijedi iz kostiju zanesenjaka, idealista, revolucionara… Zato je i tu i tamo policija, i tu i tamo su isljednici, doušnici na sve strane…

 

Metalna konstrukcija, kao dominantan scenografski artefekat, pobuđuje dvostruku asocijaciju: u jednom momentu vidim u njoj weberovski kavez od pravila, birokratski racionalnu industriju poništavanja ljudskog u čovjeku iz  kojeg se gotovo nemoguće izvući (kafkijanski procesi na sve strane svijeta uvijek iznova potvrđuju njenu morbidnu učinkovitost), a već u sljedećem vidim u toj konstrukciji staljinsko-hitlerovski gulag konclogora iz kojih je također nemoguće izaći, jer po svojoj mračnoj strukturi oni nemaju unutarnju moć preobražaja ka ljudskom: totalna slika total(itar)nih institucija.

 

- Jesmo li se za to borili? – upitao bi neki profesionalni nositelj spomenice, ta endemična sorta balkanskoga sinekurca. Spomeničar bi, u slavu svoga svečano zarađenog konformizma, htio da njegov nazovirevolucionarni proizvod živi uz prvomajske budnice i gajbu piva u obližnjem potoku, dok on uz prvoboračke tantijeme iz povlaštenih mirovinskih fondova jede supstancu revolucije samo zato što ona nije stigla da na vrijeme pojede njega. A Danton, Mara i Robespjer i Sen Žistov revolucionarni moral, a Lenjin, Buharin i Staljin i Trockijevo banasanje o permanentnoj revoluciji??? Kada će sve to već jednom završiti i kako?

 

S glavom što se kotrlja ispod giljotinje u Parizu, s capinom u glavi negdje u Meksiku ili u vreloj šljaci neke primitivne livnice na Kolimi… Defekt je strukturalan i nalazi se u samom konceptu viših ciljeva kojima slabašno ljudsko biće nije doraslo. Al', ajde ti ne bori se za viši cilj kada ti je život gola bijeda što se živi od danas do sutra, zvalo se to mjesto Chiapas, Kerala, Darfur ili slamovi  velikih gradova trećega svijeta… Dok je bijede biće i revolucija!

 

A revolucija kad se zakotrlja, onda se kreće po vlastitoj unutarnjoj logici a ne po vizijama utopija koje snatre njeni pokretači.

 

Kako čitati pozorišnu predstavu nakon čitanja književnog teksta kojemu se često vraćam i koji u meni svaki put izaziva sve veću tugu? (Kako ne biti tužan nad tim sudbinama nesretnih revolucionara, pogotovo onih koji nisu zabilježeni ni u jednoj enciklopediji i pogotovo danas kad se ideali ostvaruju kao negativne utopije u režiji novih oligarha.)

 

 Ima li u jeziku pozorišne predstave magije da ovlada gledateljem, kao što književni tekst pod svoje uzima čitatelja? Ja sam za literarnog Kiša, ali ne bih odbacio ni scenskoga Gojera. Dok držim knjigu u ruci mogu čitati sa zadrškom: vraćati se nejasnim mjestima (nedovoljno shvaćenim), udubiti se u detalje i nijanse, odgađati neumitno tragičan kraj likova koji uživaju moju naklonost… Na sceni ponekad mi nešto promakne, ne čujem i ne vidim uvijek ono što bih trebao vidjeti i čuti pa mi pričinjava muku naknadno slaganje mozaika od rupa u pamćenju…

 

Ali, ne budimo sitničavi, scensko uprizorenje pojedinih dijelova proznog materijala djeluje uvjerljivije, a tragika od krvi i mesa dira u sam želudac. (Scena u kojoj se Novski i Zinaida zaljubljuju, a dana kroz flash čini mi se - kao bljesak sjećanja polumrtvog Novskog - je čista poezija, uspješna scenografska nadogradnja literarnog predloška.)

 

 

S nestrpljenjem sam očekivao dvoboj Novskoga i Fedjukina. Čast revolucionara stajala je nasuprot utjerivača revolucionarne pravde, idealist protiv praktičara, intelektualac protiv genija „paklene intuicije“. Novski po svaku cijenu želi umrijeti časno (želi zaokružiti moralnom dosljednošću svoju savršenu biografiju revolucionara), kao što ni Fedjukin ne bira sredstva da iznudi priznanje (činjenice i dokazi tu ne igraju nikakvu ulogu…). Fedjukin u ispunjavanju dužnosti vidi temelj moralnog čina, jer je ono u funkciji ostvarenja višeg cilja te je za njega i lažno priznanje moralno (zato je on savršen u svom zanatu, jer ga ne muči sumnja), dok Novski ustrajava na očuvanju integriteta revolucionara kroz dosljednu obranu prava na izbor. Tjelesno i psihički unakažen, razdiran sumnjama kojima se jedva odupire, dovođen do krajnjih točki pojmljivih duševnih stanja, Boris Davidovič se oslanja na „posljednju stijenu svijesti“ i, kad se činilo da je slomljen, izabire smrt umjesto pukog fizičkog trajanja. Pirova pobjeda, reklo bi se, ali ni takvu rezultatu ne bi trebalo gledati u zube, pogotovo zbog legende – pothranjivane na Zapadu – u kojoj središnja uloga pripada (metalnim) zubima.

 

 

I pao je snijeg. A snijeg u Sibiru pada obilno i temeljito. I svi tragovi žudnje za slobodom (i slobodom u smrti) bit će prekriveni. Nakon iskustva Gulaga imamo pravo preispitati i sam koncept slobode. I pravde. Vrijedi li onoliko žrtvovanje, milioni i milioni žrtava, samo zbog toga da bi Roman Abramovič mogao kupiti jedan nogometni klub u Engleskoj. (A Englezima nije vjerovati!!!)

 

Priznajem da je Fedjukin u Gojerovu izboru ispao malo siroviji nego što bi to bio njegov lik da sam ga ja kreirao. Doduše, on i nije bio intelektualni tip eda bi morao paziti što će i kako izgovoriti. Al' imajući u vidu Kišov portret Fedjukina, siguran sam da bi u mojoj interpretaciji ovaj „nepokolebljivi“ majstor „žive prakse“  izgledao tajanstveniji (stalno u magli dima iz lule koju bi rijetko vadio iz usta), seljački mutno i podmuklo, manje bi pričao, više bi naglašavao svoje zahtjeve šutnjom (dužim pauzama)…

 

Ansambl Pozorišta Prijedor odradio je, po mom mišljenju, najteži zadatak na Igrama. Čini mi se da tako nastupaju svake godine. Mogući su mali nesporazumi sa publikom. Sigurno je da neće dobiti nagradu publike, ali pomiču granice razumijevanja pozorišne umjetnosti kod ljudi u jednoj maloj sredini. Glumci su profesionalno odgovorili na izazove scenskog uprizorenja jednog vrhunskog književnog teksta, a redatelj nije podilazio ukusu festivalske publike.

 

P.S. Boris Davidovič Novski nije skončao u Sibiru. Nije zaboravljen ni time što ga nema u enciklopedijama velikih i poznatih. Ova predstava, sa svima nama, predstavlja dostojan kenotaf njegovoj ranjenoj duši. Amen!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zoran Ljubičić

 

 

 

 

Pobjednička predstava na 29. kazališnim/pozorišnim igrama u Jajcu

Komentari su vlasništvo pošiljalaca. Nismo odgovorni za njihov sadržaj!


  1. maron_apsent Piše --> 22.07.2010 10:25
    Hvala doktore. Nismo ni znali da je Marin postavio ovaj Zoranov članak. Gojer je bio oduševljen, kao i Vujanović i akademik Premec. Poslije proglašenja pobjednika neki su mi Zeničaci rekli da je ovaj Zoranov kritički osvrt umnogome doprinio izboru pobjedničke predstave. Isto je bilo i prošle godine. Ljudi iz pozorišne branše su se jednostavno otimali za Zoranove članke. Hvala još jednom. Irena
  2. eribic Piše --> 24.06.2010 09:36
    Bravo Zorane !
    Kakav impresivan komentar-kritika na pozorišnu prestavu.
    Ovakav stručni i znalački napis o nekoj pozorišnboj prestavi odavno nisam našao i pročitao u Bh štampi.
    Veselim se da u mom gradu ima takvij "jakih pera". Nadam se da napis nije objavljen samo u Jace portalu.
    Zahvaljujem prof.Zoranu Ljubićiču,dr E.Ribić



REKLAMIRANJE na JAJCE PORTALU
Opcije

Prilagođeno za štampanje  Prilagođeno za štampanje

Pošaljite prijatelju  Pošaljite prijatelju


Ocjeni vijest/clanak
Srednja ocjena: 0
Glasovi: 0

Odvojite par sekundi i ocjenite ovu vijest/članak:
Odlično
Vrlo dobro
Dobro
Regularno
Loše


Slični linkovi

Najčitanija novost o Kultura i umjetnost:


posljednjih 5 vijesti

Arhiva vijesti/članaka

Administracija

Ernest.Plivac
Administrator, urednik i webmaster

JAJCE PORTAL TEAM © by Jajce Portal


Sajt učitan 0.939 Sekundi 42 Databaza-Upitnici