Ova kratka priča inspirirana je jednom istinitom zgodom, a napisana je povodom recentnih rasprava o etnogenezi, etnohistoriji, etno…, dvojbi oko uvrštavanja kategorija narodnosna i vjerska pripadnost u planirani popis stanovništva…
Sreli se onomad – a zbilo se to davnih godina moga djetinjstva - na Bebi poviše Jajca, taman pred lisom od Kurića dolova, Dedo iz Bareva i Drago Markanov. Drago je išao u obilazak Markanovih dolova, a Dedo se vraćao iz čaršije, sa pazarnog dana. Dug je put do Bareva pa je Dedo, za lijepa vremena a kako to Bog zapovijeda, vraćao se kući prečicom preko Gole planine. Sustigao Drago Markanov Dedu zapravo, pa to malo puta do svoje livade Drago odlučio praviti društvo Dedi. Drago Markanov bio je u to vrijeme mlad i plahovit čovjek, pravi živac, ali pošten i dobričina. Znao je i skroz ozbiljan okrenuti na šalu, pa se nije znalo je li se šali ili priča zaozbilje; smrknuto mu lice dok priča, a pričom nagoni na smijeh. Dedo iz Bareva bio je još tada starina od godina za neizbrojat. Pogrbljen i rahitičan, vazda s rukama na leđima i s osmjehom i vedrim i zagonetnim u isti mah. Urezao mi se njegov lik u sjećanje i dok razmišljam i pišem o njemu danas, ja ko' da ga gledam. (Slike iz djetinjstva upečatljive su i teško blijede.) Uhvatio Drago Markanov spori korak Dede iz Bareva i njih dvojica divane li divane. Pričaju pa u priči zastanu koda zraka hvataju, a Dedi ne silazi onaj njegov osmjeh s lica. S punim povjerenjem pripovijeda on Dragi o starim dobrim vremenima i onom vaktu kad Osmanlije vladali su ovim krajevima. Ono što kod njega ne izaziva ni najmanju sumnju u identitet Drage Markanova bila je francuska kapa na Draginoj glavi. Ta, nosili su je obojica, a i mala djeca na Carevu Polju znala su za običaj da francuzice na svojoj glavi nose samo komšije muslimani.U svim prilikama moglo se to jednostavno i praktično pokrivalo za glavu vidjeti i kod hadžije Mehe Dedića, i kod Mustafe Kurića, i Tufke Jularđije, kod sviju Dogana, kod Softića… Drago Markanov bio je iznimka među njima i vrag bi ga znao otkad je on počeo nositi tu kapu na svojoj glavi. I otkuda kod njega mladog ta navika da prekriži ruke na leđima kad hodi po planini. Kako bilo da bilo, Dedu iz Bareva ništa taj dan nije moglo smesti da Dragi Markanovu ispriča i svoje najdublje i najiskrenije želje. - Eh! - zastao je još jednom Dedo i udahnuo svježi planinski zrak sa Šćita i Rastovače – eh!, da se 'oće turska vlast još jednom povratit, e ne bi insan žalio evo, sad, ovdje, odma' i poprijeko umrijet. - I ja bi, vala - ne dajući se smesti, uzvratio je Drago Markanov na svoj nedokučivo ozbiljan i smiješan način – i ja bi poželijo istog tog trena nestat sa zemlje kad bi mi Turci u taj vakat došli pod prozor. I, tako, ispričali se i razišli, svaki svojim putem odlazeći, dva dobra Bošnjanina, dva bogumila takoreći, s jedva prikrivenim uvjerenjem da su se obojica uputili na jedinu pravu stranu.
Zok's
Bogumili, Bošnjani, Bosanci i Hercegovci…
Komentarisanje nije dozvoljeno anonimnim posjetiocima, registrujte se.
Komentari su vlasništvo pošiljalaca. Nismo odgovorni za njihov sadržaj!
LIJEPA PRICICA, STETA STO JE UKRATKO NAPISANA! KOLIKO ISTINE JE PREKRIVENO LAZNIM VELOM U DANASNJE VRIJEME. KROJE OVI DANASNJI POLITICARI I UZIMAJU I DALJE MJERU, A NAROD PRESTAO VISE BITI NAROD NEGO K'O LUTKA, NIJEMO STOJI DOK GA KROJAC OBLACI PO SVOJOJ ZELJI I BOJI.
POZDRAV ZA ZOK-SA!!!
Naumpade mi kuruza i kiselo mliko kod Tocinih dida i bake, naumpade mi Lazin konj, Prisoje, Borci, Magaljdol i svi ti dobri ljudi u trosnim kucicama znatizeljno izlazili iz njih i nudili kod koga se sta zateklo,sjetih se i serije "Divljih godina" i utjecaja iste na nas djecu. "Ratova" barana i voljecana, harmancana i silinjana i onda svi skupa odemo u Medagica sljivik otresemo najbolju sljivu i Bibica orahe, pa kod Zuluma u kuruze i tikve i pravi fenjere, da neizgore pecenjci. A tek orasi krokotaneri ispod zeljinog mosta, te Vlade i ostalih cuvara zaljeznickog dobra, kad nas napice, bjezi kuci.Dodjes kuci kafenih ruku i uprljane garderobe i eto ti degenjeka. Sutradan na fizickom objasnjavas kako si se spentro u malinama na stambruku.......
Ova se djeca sada,pripremljena kucnim i skolskim odgojem, okupljaju u strogo odredjenim objektima i smisljaju neke druge "ratove". Njihovi nesto stariji drugari vec gledaju ispod oka jedni druge i nimukajat nisu da se izvedu u naprijed navedene prelijepe dijelove naseg grada, jer su nijihovi roditelji ratovali da oni nebi bili seljaci. A sa druge strane sta mislite kako razmislja Lazino djete kada dodje iz Brckog u svoj rodni grad. Ovi dijasporci naucili,dodju par sedmica i bjezi "svojoj" kuci.Eh boze moj dragi sta ucini demokratija, i jos kazu sta hocemo nikad nam bolje nije bilo........Boze sacuvaj i zakloni.
Svaka cast pisac na ovakav tekst ljepe se samo fini komentari. Vidim da imas dara ako ti se da ponovi ga. Uz ovakve price mozda se i ova nasa omladina trgne kad vidi kakav je suzivot prije bio mozda se ponvo desi.
I ako ovu pricu o Dedi Barevljanu i Dragi Markanovom prvi put cujem dozivljavam je kao svakodnevnicu C.Polja i Bareva, posto i danas imamo na ovim prostorima slicna prijateljstva kao na pr. PIRGO;CUPO;BORICA;JOSIP i ostali.Sigurno ova prica pokazuje da je suzivot i tolerancija u Jajcu uvijek bio prioritet i ocijenjujem je kao veoma vrijednu. BRAVO ZOK' S ! ! !
Eh Zok`s bas ti hvala. Podsjeti me na ta ista vremena kad sam hodio istim tim prelijepim prostorima sa nasim dobrim prijateljem Toncom sto je tamo negdje ispod "male table" imao baku i dida. Osjetih ushicenje tog vremena i ljepotu predjela.Zato ti jos jednom hvala Zoka.
Ova kratka priča inspirirana je jednom istinitom zgodom, a napisana je povodom recentnih rasprava o etnogenezi, etnohistoriji, etno…, dvojbi oko uvrštavanja kategorija narodnosna i vjerska pripadnost u planirani popis stanovništva…
