Vrlo neobična i teška sudbina porodice Kahrić - od 1991. godine pa sve do danas.
Da bi razumjeli potrebu i teškoću ove porodice, moramo početi od početka.
Godine 1990. cijela porodica živjela je u naselju Carevo polje, sasvim sretno, kao prava porodica-otac majka, i troje djece. Potom se dešava tragedija u porodici gdje umire majka 1990., po rođenju sina Arnesa, preživjevši samo 35 dana nakon porođaja.
Borba za opstanak već okrnjene porodice počinje u isto vrijeme kad i rat u BiH, jer ova porodica 1992. godine napušta Općinu Jajce i kao prognanici zaustavljaju se u Bugojnu. Otac, iako s malom djecom, imao je sreće da se zaposli u mlinu, radeći sve do 1995. kao pripadnik radne obaveze.
Iste godine, iako mlad, i on napušta ovozemaljski svijet. Ostaju dva brata da žive sami u Bugojnu, dok je sestra svoj život nastavila sklapajući brak.
Stariji sin, Sutko od 1995.-1997. preuzima brigu za mlađeg brata koji je imao samo četiri godine. Iako je i on bio mlad, morao je da napusti školu kako bi se brinuo za brata pronalazeći hranu za sebe i njega. U tom momentu niko od porodice nije prišao u pomoć, a nana (majčina majka) za vrijeme teške sudbine Sutke i Arnesa je boravila u Hrvatskoj i nije mogla doći do svojih unuka, tako da je Sutko bio primoran da kuha, čisti i zarađuje za njih dvojicu.
Nana dolazi 1997. godine i preuzima brigu o njima. Stariji brat se zapošljava u Mlinpeku, na mjesto gdje mu je otac nekad radio. S obzirom da su živjeli u tuđoj kući, bili su prisiljeni da je napuste i tako se iz Bugojna preseljavaju u Vinac kako bi bili bliže svojoj porodičnoj kući.
Dolaskom u Vinac nana preuzima sva prava na osnovu izdržavanja unuka, dobija sredstva za rekonstrukciju kuće, ali ne na mjestu gdje su živjeli roditelji dječaka, nego popravalja svoju kuću koja se nalazi na Pšeniku. Nana također dobija pomoć iz raznih fondova na osnovu izdržavanja maloljetnog Arnesa.
Godine 2000. ženi se Sutko i dovodi ženu kod nane, jer je njihova porodična kuća srušena. Međutim, nana iz nepoznatih razloga uopće nije mogla da prihvati Sutkinu supruga i izbacuje ih iz kuće, tako da je Sutko 2001. godine odlučio da se vrati na porodično imanje na Carevom polju, odnosno u devastiranu kuću, bez krova, prozora, instalacija itd., nadajući se da će i on ostvariti neka prava na pomoć. Međutim ni do danas, a od toga je već osam godina, pomoći nema.
Sada to nije dvočlana porodica, jer se je rodio mali Šekib. Pošto je Šekib korisnik socijalnog programa Viktorije 99 kome direktno pomažu Italijanska humanitarna organizacija, posjećujući ih svaka četiri mjeseca i nabavljajući im hranu u vrijednosti od 100€.
Članovi osoblja Viktorije 99 su samo spona između Italijanskog donatora i porodice Kahrić i u redovitim obilascima i razgovorima mali Šekib nas je dirnuo riječima "MOLIM VAS ISPUNITE MI JEDINU MOJU ŽELJU I POMOZITE MI DA IMAM SAMO JEDNU SOBU KOJA NE KISNE I DA JA MOGU BITI U NJOJ".
Viktorija 99 je nevladina organizacija i nema mogućnosti da ispuni želju malome Šekibu, ali ima mogućnosti da zamoli sve humane ljude da pomognu u nabavci materijala za izgradnju kuće koja bi trebala da pomogne porodici Kahrić.
Napomena: u zadnjem broju lokalnog časopisa SENZOR objavljena je priča o porodici Kahrić i ovom prilikom upozoravamo sve čitaoce na objavljenu grešku, te ovom prilikom ponavljamo da je porodica Kahrić nastanjena na Carevom polju, a ne na Pšeniku kako je to objavljeno u Senzoru.
Ukoliko želite više informacija i želite pomoći ovoj porodici, obratite nam se putem e-maila info@viktorija99.ba ili na broj telefona 030 654 204
